Расцветали яблони и груши,
Поплыли туманы над рекой.
Выходила на берег Катюша,
На высокий берег на крутой.
Выходила, песню заводила
Про степного, сизого орла,
Про того, которого любила,
Про того, чьи письма берегла.
Ой ты, песня, песенка девичья,
Ты лети за ясным солнцем вслед.
И бойцу на дальнем пограничье
От Катюши передай привет.
Пусть он вспомнит девушку простую,
Пусть услышит, как она поëт,
Пусть он землю бережëт родную,
А любовь Катюша сбережëт.
[rastsvjetali jablani i gruši/paplɥli tumanɥ nat rikoj/vɥhadila na bjerik katjuša/na vɥsokij
bjerik na krutoj/vɥhadila pjesnu zavadila/pra stjepnoga sizoga arla/pra tago katoroga
ljubila/pra tago čij pjesna birjegla/on tɥ pjesna pisjenka divičja/tɥ liti za jasnɥm salncjem
fsljek/i bajstɥ na daljnjem pagraničje/at katjuša pirjedaj privjet/pustj on fspomnit djevuʃku
prastuju/i uslɥšit kak ana pajot/pustj on zjemlju birižjot ratnuju/a ljubof katjuša sbirižjot]
(Les pommiers fleurissent la clairière, colorant le brouillard sur les eaux, Katiouchka dominait la rivière, et son chant planait sur les roseaux, c’est le chant de l’aigle bleu des steppes, le soleil vers lui te guidera, vers celui dont elle garde les lettres, doux trésor précieux de Katiouchka, vole au vent, vole chanson légère, vers celui qui au loin s’en alla, vers celui qui garde la frontière, porte le salut de Katiouchka, des pommiers tombaient les feuilles mortes,et la neige recouvrait les monts, quand un jour arriva au kolkhoze, la réponse ardente du soldat)